Probudiš se jedan dan i skužiš da ti nije dovoljno samo izbacivat glazbu i onda čekat internet da odluči jel to valja il ne. Je li inspiriran tvojim pokušajem, ili uvrijeđen. Jednosmjerna komunikacija, na kraju koje ti više nemaš što za reći u svoju obranu – osim krilatice “Better done than perfect”.
To se meni dogodilo 2019. Pogledali smo se i rekli smo si : “OK, učinit ćemo sve što je u našoj moći da se Jamuary24 sljedeće godne dogodi”.
Oboje smo na svom putu skužili da puno bolje komuniciramo s ljudima kad nas se samo pusti da sviramo, bez barijera jezika, društva i očekivanja. Izražavaš emocije, al ne moraš ih prvo u glavi gruvat u te ladice-riječi, koje na kraju svakome znače nešto drugo. S mjuzom je drugačije, za nas.
Komunikacija je pitkija, i makar na kraju ne znaš kako se osoba s kojom si đemo zove, u koju je školu išla, koji jezik priča ili njihov odnos s mamom, skužiš neke osnovne crte karaktera i kako je protumačila ovaj trenutak u kojem ste nakratko zajedno živjeli.
Nešto u vezi toga nama se čini vrijedno istraživanja, vrijedno slavljenja, neš kaj fakat moraš vidit svojim očima.
Ideja za 24 sata sviranja prvi put se stvorila u Vanesinoj glavi, nakon putovanja 2013. Te godine posjetila sam Mexico i Cipar, u sklopu festivala folklora i etno glazbe. Sudionici iz arapskih zemalja, neki jedva punoljetni, pokazali su mi svoju tradiciju izmjene emocija i dijeljenja prisutnosti kroz mjuzu – slušanja. Đemali su! S bakama i dedama, prababama i stričevima, svatko svoju odu noći, a opet zajedno. Takvo nešto u odrastanju doživjela sam samo na probama folklora, strukturiranima, s jasnim ciljem. Nekad mi je bila smiješna ideja tih smotri, natjecanja “tko će najbolje folklorit”! 😀
Nidles tu sej, kad sam se vratila doma pala sam u depresijetinu od par mjeseci i iznjedrila iz nje tek kad sam počela nalazit improvizatore u Zagrebu. Tu se počela formirat ta ideja – prostorija u kojoj je ekipa i samo rokaju, razgovaraju, smiju se, bacaju fore, a jezika – niđe. Zaljubila sam se u ideju, nazvala je svojim snom i sjedila na njoj. Malo po malo, kroz godine umjetničkog puta, skužila sam da sam stekla uvjete za produkciju.
Lik, presretna sam bila, Rojli sam pričala par godina o tome, al tek kad sam se zaposlila u ZPC-u sam konačno i ja bila spremna da produciram takvo nešto. Taman smo skužili taj hešteg #jamuary, ekipa je na instagramu improvizirala pjesmice i objavljivala ih, kao recimo #movember ili #inktober, samo u siječnju, kobaj protiv siječanjske depresije 😀 Ime mi je zazvonilo super i tako je krenula produkcija Jamuary24 2020., the OG!
Mjesecima sam crtala svoje mentalne mape, kružila flomasterima dijelove koji su esencijalni i križala sve što nije neophodno. Zaključila sam da želim da Rojla i ja sviramo cijelih 24 sata, da pozovemo 20ak ljudi koji će nam dolaziti u smjenama pomoći u tome i da obavezno želim da se sve to streama. Mislim da je to podcijenjen medij, nedovoljno istražen i podložan ravnodušnosti – i da zato treba radit ludosti s njim. Prva stvar koju sam tražila je – što od ovog svega ja ne mogu? Što baš ne kužim i nema šanse da bih još i to mogla?
Stream. Uz sve svoje svestranosti, no way da bi mogla pjevat 24sata, koordinirat ekipu i još pazit da stream roka lijepo. Nismo puno razmišljali, jer EducationTV nas je lijepo ugostio u svojoj emisiji, ekipa to baš voli i nisu me prečudno gledali kad sam im prije godinu dana rekla ideju. Pristali su, za kompenzaciju će na taj dio oni pazit, Flic sound, Luka stream. Superheroji, majčice mi moje. Bili su budni s nama cijelo vrijeme, hej! Zaljepljeni za ekrane i slušalice junački su zrokali to DIY remek dijelo.
Raspored ulazaka i izlazaka glazbenika složili smo kao mini bendove, ekipa je javila kad im okvirno paše, gledali smo koja bi se ekipa mogla skužit, makar se ne znaju, i pokušavali smo pazit da se ne clashaju previše – nismo stavljali sintiće i frule skupa recimo – to bi možda mogli ovoga puta, samo da vidimo kaj će se dogodit 😀
Šalim se, nećemo se bahait sad.
E sad. Lokacija, mogu reć da kad smo odlučili da će bit u stanu – da je taj dan projekt krenuo. Puno sam se mučila da skužim kako da se taj dio izvede, al stojim iza svih odluka. Prevagnulo je to da smo na domaćem terenu, imamo krevet ak nekom pozli, mi odgovaramo ak dođe policija (a kaja znam kaj će kome past na pamet, ekipa u 3 ujutro hoda po magli sa sintićima, ide na đem) i možemo se tušnut kad nam je pun nos. Da ok, to je značilo da ne bi mogli doć ljudi izvana, gledat uživo, al stalno sam si govorila – za prvi put je samo bitno da se dogodi, lako ćemo expandat.
Tiiiim. Hvala ti živote, majko, srećo, Zagrebe, stopala, što sam upoznala ljude koji se trude! Pomno sam odabrala među svojim prijateljima i sastavila tim, 2 glavna kuhara, 9 pomagača i 2 osobe zadužene za hospitality. Bejsikli to dvoje je dočekalo ekipu glazbenika i pomoglo im sa jaknama, stvarima i uputilo ih na ulazak u jam. Naš mali stan nikad nije bio puniji, život je pršto kroz prozor, a ja sam bila u potpunom superhero modu pa nisam ni plakala od sreće, što je nevjerojatno čest slučaj. Boooo, kako taj trenutak zajedništva može obojat vrijeme, kako te može uzdić – da postaneš uvjeren da si se cijeli život uspinjao stepenicama do toga. Nekom je to dipoma, svadba, doktorat, frende – ja sam postala dvajščetveroholičar. E da, fun fact, nakon otkazivanja i uletavanja na kraju nas je fakat 24ero sviralo 😀 nemrem reć da upravo to nisam htjela – al mogu reć da nisam orkestrirala 😀 To se samo.
Niš, tak smo mi krenuli u 16, u petak, 24. siječnja, 2020. s Rokom Crnićem, došla je Ana Kovačić sa svojom zlatnom bananom i jam je krenuo. Super mi je đemat s Rokom jer ga se malo bojim, pa sam baš na silu rokala po toj barijeri i stvarno se lijepo otvorila za ostatak jama. Nije da je Roko strašan, nego sam ja uvijek tak kad vidim da se netko isto igra s lirikom.
Najteži dio za izdržati je bio za svakoga drugačiji. Rojla je baš pred kraj jama, oko 14 bio feeest zombi, al je svejedno roko ritam na digitaktu, snimke su precious, sjećam se da su u komentarima tražili da ga snimimo kak se baca u krevet nakon. Meni je bilo “darkest before the dawn”, znači, kapci ko snorlaxi, al kak je sunce izašlo – ko da sam tek počela 😀
U 16 sati, 25. siječnja, jam je završio. Ekipica je popila kavicu, a mi smo bauljali po stanu. Sad kad se prisjećam, kao da je stan bio puuuno prostraniji, što je weird. Ekipica od noć prije, Tanjica iz kitchen teama i Brego beatboxer su nas došli držati budnima do 22, da si ne zeznemo cikluse spavanja, mislim da mogu sa sigurnošću reći da nemam blagog pojma o čem smo razgovarali.
Ono kaj mi je ostalo nakon svega, osim 5 soma minusa sljedećih 6 mjeseci, je OGROMAN osjećaj Svrhe. Nisam to nikad osjetila, i inače sam se borila s motivacijom – uvijek bih čekala da mi se kaže kaj da sljedeće radim. Sad ne, frende, ko da sam vidjela rupu u svijetu u obliku svoga tijela, tišinu u obliku svoga glasa. I ono, družimo se ja i Svrha otad – ima razmirica, al skužile smo da je potreban trud i namjera da nam bude lijepo skupa.
Iz ovog razloga smo zajedno odlučili da je naša svrha da sve vas zarazimo ovim osjećajem. Povrat poreza je pokrio minus, al posljedica ovog dijela, ove akcije, grije nas još uvijek, evo, do sljedećeg. Pitanje što će sve još prizvesti. Svi smo stvaratelji, svi imamo toliko puno, svi smo rich, samo kaj kad sve to trpamo po sebi nas oteža, do te mjere da zaaaboraaavimo da je to uopće tu. Zbog ovog smo se sprijateljili s ekipom koji su nam bili poznanici, prek komentara se skompali s ekipom s kojom smo se preko ljeta kupali, stvaranje se nastavilo. Želimo to stvoreno podijeliti s vama.
Sviđate nam se i mislim da je vrijeme da postanemo nešto više od prijatelja!